„Mali ratovi i kabine Zare”
Vida Davidović, režija: Ivica Buljan
Koprodukcija Narodnog pozorišta Republike Srpske, Banja Luka i Sterijinog pozorja
Scena „Olivera i Rade Marković”

Između dvadeset druge i dvadeset šeste godine dešava se Kopernikanski obrt u glavi jedne djevojke. Ovu dramu sam pisala kada sam imala dvadeset dve godine, sada imam dvadeset šest. Da li sam je prerasla? Nisam i neću, kao što vjerujem da niko u publici nije prerastao taj rat, jednako i onaj unutrašnji i onaj spoljašnji. I dalje me proganjaju slike i asocijacije. Magla, kuća izvan grada, sijeno, krv i snoviđenja. Momenti kad sam prvi put otkrila da mi se tijelo promijenilo. Svaki momenat u mom životu kad sam se rasplakala u kabinama Zare. Svaki momenat u mom životu kad sam gledala drugarice kako plaču u tim istim kabinama.

Jeste, danas imam dvadeset šest godina i transgeneracijska trauma me manje žulja. Možda kao društvo nismo preboljeli frontove, možda kao žene nismo preboljele obline, ali mi se čini da je meni ova drama ponudila nešto što se nadam da će i vama. Jer, kroz slike i riječi može da se krvari i da se ponovo rodi. Ova drama je mogućnost vaskrsenja za sve koje proganjaju duhovi prošlosti i za sve koji vode nevidljive frontove pred ogledalima. Napisala sam je za svoju porodicu, koju sam imala priliku da upoznam, jer je preživjela. Napisala sam je i za onu koju nisam imala priliku da upoznam, jer je stradala na frontovima, kojim više niko ne pamti ime, prije nego što sam se rodila. Napisala sam je, naravno, i za sebe, sa nadom da ću jednom oprostiti sebi ratove koje sam birala i koji su mi bili nametnuti.

Moja mama i žene u mojoj porodici i dalje izlaze na frontove svojih sjećanja. Ja i dalje izlazim svaki dan na frontove pred nedobronamjerne muške poglede. Samo, nešto se promijenilo – ova drama je pomogla i meni i mojoj porodici i prijateljima da svoja sjećanja bolje nosimo i na to sam najponosnija. To je drama koja je napisana za mene, za moju mamu, za mame, kćerke, za Ivicu Buljana i za sve ljude koji su na njoj radili. Nadam se da su svi oni prošli bar malo zacjeljenja uz nju. Nadam se, naravno, da ćete i vi osjetiti bar malo utješne gaze na traumama svojih tijela i zemalja. Jer, ova drama je, naravno, napisana i za vas, ma koliko godina imali.
- Vida Davidović